Bannik je duh kupelji, biće starije od same banje i opasnije nego što većina onih koji u nju ulaze sluti. U slavenskom folkloru on je gospodar topline i pare, čuvar granice između tijela i duha. Stari su ljudi znali da kupelj nikada ne pripada čovjeku.
Ljudi su ga se bojali, ali ga nisu izbjegavali. Banja je bila mjesto na kojem su se odvijali najsvetiji, ali i najopasniji trenuci života starih sela, kupanje novorođenčadi, priprema pokojnika i obredi prije vjenčanja. Gdje god su postojali takvi prijelazi, ondje je bio i Bannik.
Izgled
Bannika se rijetko moglo jasno vidjeti. Oni koji bi ga ugledali opisivali su ga kao gologa starca, duge i zamršene kose, s noktima izraslima u crne kandže. Neki su govorili da mu je tijelo prekriveno grubom dlakom poput zvijeri, drugi da je sitan i pogrbljen, jedva veći od djeteta. U mnogim predajama nikada ga se nije ni vidjelo, samo osjetilo, u iznenadnoj vrućini na zatiljku ili u naletu vodene pare.
Ako para opeče ondje gdje je nitko nije podigao, gospodar kupelji je budan.
Četvrto kupanje
Staro pravilo banje bilo je jednostavno. Prva kupanja pripadala su ukućanima. Posljednje je pripadalo Banniku i duhovima koji su zajedno s njim ulazili u paru.
Nitko nije ostajao kada bi došao Bannikov sat. Oni koji bi se zadržali predugo riskirali su da ih nevidljiva voda opeče, da ih para uguši ili da im kožu rastrgaju kandže skrivene u pari. Neke su ujutro pronalazili opečene. Druge nijeme. Neki se nikada nisu vratili.
Posljednja para ne pripada živima. Ona pripada drugom gospodaru.
Darovi i prinošenja
Kada bi se gradila nova banja, seljani su nekoć ispod praga zakapali crnu kokoš, prvi dar namijenjen Banniku. Nakon toga nijedan posao nije započinjao bez male pažnje, komada kruha ostavljenog na klupi, malo soli posute pokraj peći ili vode pripremljene prije nego što nastupi njegov sat.
U banji se nije psovalo. Nije se hvalisalo. Nitko nije okretao leđa peći. Ovinnik je u žitnici zahtijevao ista pravila, a stara su domaćinstva znala da duh kojem se iskazuje poštovanje dopušta da posao teče dalje, dok duh koji je zaboravljen lako pokaže svoju ćud.
Onome tko pokaže poštovanje, Bannik često uzvrati istom mjerom.
Proricanje u ponoć
Unatoč svojoj opasnoj naravi, Bannik je bio i čuvar odgovora. Tijekom dugih zimskih noći oko prijelaza godine, mlade su djevojke odlazile u banju nakon zalaska sunca kako bi ga pitale za koga će se udati.
Provukle bi ruku kroz odškrinuta vrata i čekale. Ako bi ih dotaknulo mekano krzno, budući muž bio bi dobar, a dom ispunjen toplinom. Ako bi ih dotaknula hladna kandža, brak bi donio teškoće. Ako ne bi osjetile ništa, ženidba ih još nije čekala.
Para progovara prije nego što sudbina stigne.
Zagonetka Bannika
Bannik nije bio blag duh, niti se od njega to očekivalo. Njegova je banja bila mjesto vatre, vode, golotinje, rođenja i posljednjeg ispraćaja, pragovi na kojima je tijelo najizloženije, a duša najbliža drugome svijetu. Takva mjesta nisu imala blage čuvare. Bannikova ćud bila je stara koliko i sama kupelj.
Dok su divlje šume pripadale Leshyju, najintimniji prostor doma pripadao je Banniku. Oboje su tražili isto... da ljudi ne zaborave kako su u njihovu svijetu samo gosti.
Onaj koji dijeli kupelj s duhovima zna da poštovanje čuva mir ondje gdje sami zidovi nisu dovoljni.
