Koliba Babe Jage stoji skrivena duboko u šumi, nije obična nastamba. Škripi, pomiče se i promatra. Svaki njezin pokret odjekuje šumom, kao da i sam zrak šapuće kako je živa. Pronaći je prvi je izazov. Prići joj, još veći.
U slavenskoj predaji koliba je jednako poznata kao i Baba Jaga, živa kuća na kokošjim nogama, okružena ogradom od lubanja, koja stoji na granici između svijeta živih i starijeg, divljeg svijeta s druge strane.
Ograda od kostiju
Kolibu okružuje ograda ispletena od ljudskih kostiju, a lubanje na njezinim vrhovima slabo svijetle u tami. To svjetlo istodobno je putokaz i upozorenje, jer jedno mjesto na ogradi uvijek ostaje prazno, čekajući onoga tko će ga ispuniti.
Ograda nije samo granica, već i obećanje. Noću zvecka na vjetru, kao da sami mrtvi šapuću uljezima. U najstarijim pričama lubanje zasjaje svojim sablasnim svjetlom samo onih noći kada Baba Jaga kreće na put, a ponovno potamne kada se vrati u svoju kolibu.
Priđeš li preblizu bez dopuštenja, mogao bi i sam završiti među lubanjama na njezinoj ogradi.
Kokošje noge
S druge strane ograde stoji sama koliba, podignuta na golemim kokošjim nogama. Kreće se među stablima, čas čučne kako bi kandžama zagrebala zemlju, a zatim se ponovno uspravi i nastavi svoj put. Vrata nikada nisu ondje gdje ih očekuješ i uvijek se okreću od onoga tko im prilazi.
Samo oni koji poznaju drevnu čaroliju mogu zaustaviti kolibu i natjerati je da im okrene ulaz. Za sve ostale ona se neprestano okreće, zagonetka od drveta i kandži u sjenama šume, mjesto koje čak i Leshij, gospodar šume, zaobilazi u širokom luku.
Samo odvažni, ili oni dovoljno ludi, izgovaraju riječi koje kolibu tjeraju da se okrene.
Riječi koje okreću kolibu
U ruskim narodnim pričama koliba sluša samo jednu zapovijed, riječi koje naglas izgovara onaj tko želi prijeći njezin prag. Izraz se prenosio s koljena na koljeno gotovo nepromijenjen, vjeran priči poput svake prave čarolije:
"Kolibice, kolibice, okreni leđa šumi, a lice meni."
Na te riječi kokošje noge se saviju, vrata se okrenu prema putniku i put unutra postaje otvoren. Kolibi nije važno tko izgovara riječi, važno je samo da budu izgovorene ispravno. U narodnim se predajama govorilo da će onaj tko ne poznaje prave riječi zauvijek lutati šumom.
Čuvarica praga
Koliba nije tek sklonište, ona je živa čuvarica praga Babe Jage. Kreće se vlastitom voljom, a vrata otvara samo onima koji znaju kako joj se obratiti. Što ih čeka s druge strane, ovisi o tome što Baba Jaga vidi u njihovu srcu.
Za slavenske pripovjedače koliba je predstavljala nešto još dublje, prijelaz između svjetova. Ući u nju značilo je prijeći iz svijeta živih u prostor kušnje i preobrazbe, isti put kojim prolazi Vasilisa Prekrasna u najpoznatijoj priči o Babi Jagi, vraćajući se s vatrom u rukama i promijenjenim srcem.
Ne otvaraju se sva vrata ključem. Neka traže hrabrost i prave riječi.
