Mavka, poznata i kao Navka ili Nyavka, luta šumama i planinama ukrajinskog folklora. Pojavljuje se kao prekrasna mlada žena, često duge raspuštene kose isprepletene cvijećem. No stare priče pamte nešto mnogo mračnije skriveno iza njezine ljepote.
Mavke su se povezivale s dušama djevojaka koje su umrle neprirodnom ili preranom smrću. Već i samo njihovo ime čuva sjećanje na smrt: nav je stara slavenska riječ povezana sa svijetom mrtvih.
Okupljaju se daleko od ljudskih domova, u šumama, planinskim špiljama i osamljenim skloništima. U proljeće, kada se cvijeće vrati na planine, vraćaju se i one.
Onaj tko slijedi cvijeće dovoljno daleko mogao bi se naći među mrtvima.
Djevojka bez leđa
Gledana sprijeda, gotovo je ništa ne odaje. Mlada je i lijepa, duge kose koja pada oko ljudskog lica. Kosu ukrašava cvijećem, a prema nekim predajama nosi tanku odjeću koju su istkale same Mavke.
No u huculskoj predaji privid nestaje kada se okrene.
Ona nema obična ljudska leđa. Tijelo joj je straga otvoreno i otkriva ono što bi trebalo ostati skriveno ispod kože.
Ovaj detalj ne pojavljuje se u svim predajama, a neke upravo po njemu razlikuju Nyavku od Mavke. Drugdje se njihova imena i predaje preklapaju pa razlika između Mavke i Nyavke nije uvijek jasna.
Ne vjeruj licu dok ne vidiš što se krije iza njega.
Gdje se Mavke okupljaju
Govorilo se da Mavke zajedno žive u šumama i planinskim špiljama, daleko od sela i obrađene zemlje. Neke ih priče smještaju u skrivena skloništa duboko u planinama, gdje su prele ukradeni lan i od njega tkale finu, prozračnu tkaninu.
Voljele su cvijeće. U proljeće su ga sadile po planinama i nosile u kosi.
Mavka nije u svim predajama samo opasno biće. Među Huculima, narodom ukrajinskih Karpata, mogla je pomagati u čuvanju stoke i štititi je od divljih životinja, a istodobno saditi drveće i sijati biljke po planinama. Njezin odnos s divljinom nije uvijek bio neprijateljski, čak ni kada su je druge predaje prikazivale kao opasnost za ljude.
Mladići su bili posebno podložni njihovu šarmu. Mavke su plesale i igrale se, privlačeći posjetitelje sve bliže. Priđeš li preblizu, mogle su te škakljati do smrti.
Koliko god danas zvučala neobično, smrt škakljanjem nije jedinstvena za Mavku. Isti se motiv pojavljuje i u predajama o Rusalkama, koje su također mamile mladiće pjesmom, plesom i ljepotom prije nego što bi njihova igra postala smrtonosna.
Šuma je već bila dom bićima koja su poznati put mogla učiniti neprepoznatljivim. Lešij je zbunjivao putnike među drvećem. Mavki nije trebao put koji se mijenja. Njezino lijepo lice bilo je dovoljno.
Oni koje Mavkina ljepota privuče preblizu mogli bi otkriti da njezine igre nisu namijenjene živima.
Cvijeće i nemirni mrtvi
Neke su priče sačuvale vjerovanje da se nemirna duša djeteta mogla osloboditi tako da joj se da ime.
U kasno proljeće dolazilo je vrijeme koje se ponekad nazivalo Mavkin Uskrs (Mavskyi Velykden), kada su se Mavke okupljale radi igara i plesova.
Ove predaje ponovno približavaju Mavku Rusalki. Njihove se predaje preklapaju, osobito kada je riječ o sezonskim okupljanjima i nemirnim mrtvima, no Mavka je posebno ukorijenjena u ukrajinskoj i karpatskoj tradiciji.
Mavka u Šumskoj pjesmi
Mavka nije ostala samo dio folklora. Ukrajinska spisateljica Lesya Ukrainka 1911. godine učinila ju je središnjim likom Šumske pjesme (Lisova pisnya), jednog od najpoznatijih djela ukrajinske književnosti nadahnutih folklorom.
Mavka Lesye Ukrainke nije tek opasni duh iz starih predaja. Ona postaje složenije šumsko biće, razapeto između divljeg i ljudskog svijeta. Drama je pomogla prenijeti Mavku iz tradicionalnog folklora u modernu ukrajinsku kulturu.
Kada se okrene
Iza Mavkina cvijeća i plesa kriju se priče o djevojkama koje su umrle prerano i postale dio nemirnih mrtvih.
Proljeće Mavki daje neobično mjesto u krajoliku. Sve oko nje ponovno oživljava. Cvijeće ponovno raste, planine postaju zelene, a šume se pune novim životom. Ipak, Mavka ostaje podsjetnik na konačnost smrti.
Proljeće svake godine vraća cvijeće. Neke stvari nikada ne može vratiti.
