Sirin je jedno od najnedokučivijih i najtužnijih bića slavenske mitologije. S tijelom velike ptice i licem žene, Sirin pripada dalekim mjestima gdje se svijet smrtnika dodiruje s rajem. Njezin glas nosi u sebi toliku čežnju da putnici zaboravljaju put pred sobom i slušaju samo njezinu pjesmu.
Često se spominje uz Alkonost, još jednu mitsku pticu slavenske predaje. Dok se Alkonost češće povezuje s radostima raja, Sirin se pamti po čežnji koju njezina pjesma ostavlja za sobom.
Neke nas pjesme tjeraju da zaboravimo. Druge nas tjeraju da se prisjetimo.
Izgled
Sirin se najčešće prikazuje kao ptica sa ženskim licem i glavom. Njezino perje pripada nebu, no pogled joj ostaje nepogrešivo ljudski.
Za razliku od mnogih bića slavenske mitologije, Sirin rijetko djeluje zastrašujuće. Njezina ljepota budi osjećaj koji je teško imenovati. Oni koji su je vidjeli često se pitaju jesu li susreli biće, uspomenu ili vlastitu čežnju.
Ne dolazi svaka opasnost s kandžama.
Pjesma Sirin
Pjesma Sirin njezin je najveći dar i najveća opasnost. Oni koji je čuju mogu zastati gdje stoje, zaboravljajući put kojim su krenuli. Neke predaje tvrde da njezin glas ispunjava slušatelja neizdrživom čežnjom, dok druge kažu da budi uspomene za koje se vjerovalo da su odavno izgubljene.
Starije priče o Sirin govore mračnije. Prema njima, oni koji bi postali opčinjeni njezinim glasom zaboravili bi na hranu, vodu i sve što imaju na ovom svijetu.
Sirin ne traži da je slijede. Ipak, mnogi ostaju slušati. Neki zbog ljepote njezina glasa. Drugi zato što u njezinoj pjesmi čuju nešto za što su vjerovali da su odavno izgubili.
Mnoge priče govore o putnicima koji su slijedili njezin glas kroz šume i polja, vjerujući da joj se približavaju. No Sirin je uvijek ostajala izvan dosega, a njezina se pjesma udaljavala sa svakim novim korakom.
Što se njezin glas činio bližim, to je put kući postajao dalji.
Ptica iz Irija
Sirin se često povezuje s Irijem, rajem slavenske predaje. Govori se da ondje pripada, među blagoslovljenim vrtovima izvan svijeta smrtnika.
Kada se pojavi među ljudima, nikada ne ostaje dugo. Nitko ne zna odakle dolazi, niti kamo odlazi kada ponovno uzleti. Nijedan kavez ne može je zadržati, niti je ijedan putnik može slijediti.
Neki su vjerovali da upravo odatle dolazi njezina tuga. Nakon što je upoznala raj, više se nikada nije mogla osjećati potpuno u svijetu smrtnika. Možda je upravo zato njezina pjesma prožeta tolikom čežnjom. Ona nosi sjećanje na mjesto kojem se više nije moguće vratiti. Oni koji je čuju često više ne mogu gledati na vlastiti svijet na isti način kao prije.
Njezina pjesma ništa ne obećava. Pa ipak, ljudi joj se uvijek iznova vraćaju.
Što Sirin ostavlja za sobom
Sirin nije biće okrutnosti. Ne vreba šumama poput Lešija, niti čuva pragove poput Bannika. Njezina opasnost leži drugdje.
Čuti Sirin znači shvatiti da postoji čežnja koju ovaj svijet nikada neće moći utišati.
Možda upravo zato njezina pjesma opstaje. Ne zato što govori o smrti ili nesreći, nego zato što nas podsjeća na ono za što smo mislili da smo zaboravili.
Oni koji su čuli Sirin nose njezinu pjesmu sa sobom dugo nakon što je sama ptica nestala.
