Veles

Veles je zmija u korijenju, šapat ispod zemlje. U slavenskoj mitologiji on je bog podzemlja, stoke, magije i skrivenog bogatstva. Nitko tko je susreo Velesa ne govori o istom licu. Veles čuva skrivene putove i mami duše prema moći ili propasti.

Dok Perun vlada svijetlim nebesima, Veles vlada svime što je ispod: korijenjem, vodama, stadima i tihim bogatstvima zemlje. Zajedno čine dvije polovice slavenske kozmologije, nebo i zemlju, grom i sjenu, poredak i njegovu skrivenu protutežu.

Oblik i narav

Veles se može pojaviti kao rogata zvijer, sklupčana zmija, veliki vuk ili zasjenjena prilika ogrnuta zemljom i maglom. Oči mu sjaje u podzemnoj tami, a glas mu vijuga kroz rijeke i korijenje drveća. U nekim je pričama veliki bik podzemlja, u drugima bradati starac oslonjen na pastirski štap, uvijek promjenjiv, nikada potpuno viđen.

Prije svega, on je gospodar mijenjanja oblika: suočiti se s Velesom znači nikada ne vidjeti isti lik dvaput. Najstarije predaje nazivaju ga skotij bog, „bog stoke”, gospodar svakog rogatog i papkastog stvorenja zemlje.

Tko poznaje korijenje, poznaje ono što je svijetu skriveno.

Gospodar stoke, magije i pjesme

Čuvar stada i zaštitnik blaga, Veles vlada i magijom, bogatstvom i umijećem pjesme. Seljaci su ga zazivali za zdravlje svoje stoke, trgovci su njegovo ime izgovarali nad žitom i srebrom, a stari slavenski pjesnici bili su poznati kao „Velesovi unuci”, jer se smatralo da je zaštitnik pjesnika i čuvara sjećanja.

Njegovo je bogatstvo ono koje raste tiho, na pašnjaku, u žitnici, u znanju koje se prenosi od usta do usta. Onima koji su se usudili prihvatiti sjene, nudio je vodstvo u dubinama podzemlja i mudrost kojoj nijedan otvoreni put ne može poučiti.

Iz šapata podzemlja bogatstva se rađaju ili nestaju.

Rituali i darovi

Darovi Velesu ostavljali su se ondje gdje živi svijet dodiruje skriveni: pod korijenjem drveća, na rubu šume, u špiljama ili uz duboke riječne obale. Mlijeko, vuna, srebro i sol bili su česti darovi, tihe stvari za tihog boga.

Knezovi Kijevske Rusi zaklinjali su se ne samo Perunom, nego i Velesom, „bogom stoke”, vežući svoja obećanja i nebom i zemljom. Dolaskom kršćanstva njegovo ime nije nestalo, zadržalo se u svetom Blažu (Vlas), zaštitniku pastira, čiji zimski blagdan još nosi odjek starog slavenskog dana kada se stoka blagoslivljala u Velesovo ime.

Ostavi zdjelicu mlijeka uz korijenje, i njegov će te sluh pronaći.

Sukob s Perunom

Središnji mit slavenske kozmologije jest sukob između Peruna i Velesa. Veles izaziva gromovnika, krade mu stoku, vode, ponekad i ženu, a zatim bježi u skrovište: pod kamenje, u stabla, u tijela ljudi i zvijeri. Perun ga progoni preko neba, a svaka je oluja odjek tog lova.

U nekim prepričavanjima, oblik koji Veles poprima u bijegu jest oblik Zmeya, velikog zmaja planinskih dubina. U drugima je jednostavno zmija u korijenju, nevidljiva i neuhvatljiva. Kada Perun napokon udari, pada kiša, i svijet je nakratko ponovno u ravnoteži.

Nijedna munja ne pada bez sjene koju progoni.

Zagonetka Velesa

Veles je i saveznik i protivnik, zaštitnik bogatstva i napasnik u sumraku. Ali zazvati ga znači prihvatiti dvojnost: moć i opasnost, skriveno bogatstvo i nevidljivu cijenu. Njegovo područje iskušava one koji kopaju preduboko ili žele previše.

Korijenje nudi ono što otvoreno nebo nikada neće, ali uvijek traži nešto zauzvrat.